Zašto se ne osjećam ugodno kada koristim proizvode kompanija kao što su Google, Microsoft i Facebook

 Prati me na Facebook-u

Internet je (bio) predivno mjesto na kojem sam otkrivao razne web stranice, učio, otkrivao, provodio sate zaluđen time da je moguće da informacija sa mog računara ode na server na nekom drugom kontinentu i taj isti server mi vrati neku povratnu informaciju u roku od manje od sekunde. Nailazio sam na svakakve stvari: većinom dobre, ali ponekad i loše. Istraživao sam i uživao sam u tome. Danas, Internet je jedno sasvim drugačije mjesto, skoro u potpunosti fokusirano na proizvode nekoliko kompanija.

the filter bubble

Te kompanije su prije nekih 5-7 godina shvatile da tretiranje svakog korisnika na isti način i nije baš najbolje rješenje da nagovorite (da ne kažem natjerate) korisnike da ostanu na njihovim serverima, te su tada počele da se prilagođavaju svakom korisniku posebno i na osnovu njegovih prethodnih akcija na sajtovima formulišu ono što će korisniku prikazati sljedeće. Eli Pariser je to nazvao The Filter Bubble (u nedostatku boljeg prevoda: Filtrirani mjehurići) i objavio knjigu pod tim imenom. Još uvijek nisam pročitao čitavu knjigu (negdje na dvije trećine sam), ali knjiga me apsolutno oduševila i, na neki način, proširila moju neugodu pri korišćenju proizvoda određenih kompanija (ponajviše Facebook-ovih i Google-ovih). Pa, zašto se osjećam neugodno dok koristim softvere ovih kompanija?

Kranzberg-ov prvi zakon: Tehnologija nije niti dobra, niti loša, niti je neutralna.

Ono što je po meni najstrašnije vezano za ovu knjigu jeste da je objavljena prije skoro pet godina. Mnoge stvari o kojima je pisano u knjizi više nisu dio bliske budućnosti, nego su sastavni dio naše sadašnjosti i naše nedavne prošlosti.

Početak

Sve je počeo u decembru 2009. godine kada je Google objavio jednu objavu na svom korporativnom blogu koju je nazvao This week in search 12/4/09 (prevod: Ova sedmica u pretrazi 4.12.2009.). Primjetićete da nema pompeznog naslova, nema velikog otkrića, nema ničega što bi moglo da spekuliše da Google uvodi jednu bitnu promjenu. Kada pročitate ovaj naslov, imate osjećaj da je ovo samo još jedan mali apdejt o tome šta se dešava u Google-u. U njemu, tek kao četvrtu novinu, Google je najavio jednu bitnu promjenu: od tog dana, ako ste prijavljeni na vaš Google račun, vaša istorija pretraživanja postaje asocirana sa vašim računom i na osnovu vaših prethodnih pretraga Google-ovi algoritmi određuju šta ćete da vidite kada sljedeći put uradite sličnu pretragu. Ukoliko koristite Google-ovu pretragu bez da se prijavite na Google-ov račun, Google čuva jedinstvenu cookie datoteku na vašem računaru i na osnovu nje vam prikazuje rezultate blisko povezane sa vašim rezultatima pretraga iz zadnjih 180 dana.

Ukoliko vam se ta 2009. čini kao ne baš tako daleka prošlost, čisto za referencu, Google je u toj istoj objavi najavio da je od tada dostupan prevod njegove početne stranice na još 17 različitih jezika, među kojima su i srpski i hrvatski. Dakle, od dana kada ste se probudili i shvatili da je Google od sada dostupan i na “našem” jeziku, Google je odlučio da kroji pretragu po onome šta ste prethodno pretraživali.

Danas, nekih šest godina kasnije, ova pretraga je već dobro razrađena. Google-ov službeni moto i dalje glasi “ne budi zao” (don’t be evil), međutim, prije nego što krenem dalje, želio bih da podijelim još jedan citat (uz malu napomenu da je svaki citat koji vidite u ovom članku moj prevod citata iz već navedene knjige):

Jednom sam objasnio Google-ovom inžinjeru koji radi na pretrazi da, iako ne mislim da je Google zla kompanija, da mi se čini kao da kompanija ima sve što je potrebno da postane zla ukoliko bi to poželila. “U redu,” odgovorio je, “nismo zli. Trudimo se da ne budemo zli koliko god možemo. Ali ako bismo to htjeli, čovječe, niko ne bi mogao da predvidi kako bi se to završilo.”

Zašto je ova promjena toliko bitna?

Priča o izborima

Zamislimo se u situaciji da nam se izbori bliže. Razmišljate o tome kome da date svoj glas. Prema nekim prethodnim pretragama Google-ovi algoritmi su zaključili da naginjete malo na lijevu stranu jer ste tražili informacije o pojmovima kao što su legalizacija marihuane, LGBT prava ili prava na pobačaj. Kucate ime neke stranke (zvaćemo je stranka ABC) u pretragu. Ukoliko stranka ABC naginje prema desnoj strani, Google bolje rangira kritike prema toj stranci jer se stranka protivi onome što Google-ovi algoritmi smatraju vašim idealima. Poslije toga kucate informacije o opozicionoj stranci (nazovimo je DEF) koja vuče na lijevu stranu. Google bolje rangira pohvale nego kritike prema ovoj stranci jer se njihova izborna kampanja poklapa sa vašim idealima.

Kada pročitate nekoliko članaka o svakoj od ove dvije stranke (a da se ne lažemo, niko neće gledati dalje od prve stranice Google-ove pretrage), vaše povjerenje u stranku ABC postaje sve manje, a vaše povjerenje u stranku DEF postaje sve veće.

Ovo se možda i poklapa sa vašim idealima, ali ni u kojem slučaju vas ne čini informisanim. Na kraju krajeva, pročitali ste nekoliko kritika o stranci ABC i nekoliko pohvala o stranci DEF. Niste se potrudili da razumijete zašto stranka ABC tvrdi to što tvrdi jer ih Google nije učinio dovoljno dostupnim vama. Izlazite na izbore i glasate za stranku DEF.

Hajde sada da se zamislimo u ulozi urednika portala koji izvještava o izborima. Taj portal je krenuo da piše kritički i o izjavama stranke ABC i o izjavama stranke DEF. Međutim, Google-ovi algoritmi su odlučili da plasiraju kritike o stranci ABC bolje nego kritike o stranci DEF. Kada je stranka DEF u pitanju, Google-ovi algoritmi su odlučili da bolje plasiraju kritičke članke konkurentnog portala.

Pošto se ovo dosta izražava na statistici portala (jer, kao što se može primjetiti i prema statistici koju sam objavio prije mjesec dana, Google ima veliki uticaj na posjećenost stranica), mi kao urednici portala sada odlučujemo da pišemo više kritika prema stranci ABC jer su takve kritike bolje prošle kod naših čitalaca, a konkurentni portal odlučuje da se više fokusira na kritike prema stranci DEF, jer je tamo obrnuta situacija. Ovime, naš portal počinje da podržava stranku DEF, a konkurentni portal počinje da podržava stranku ABC.


Na ovom primjeru sam vam prikazao kako jedna sasvim banalna promjena koja se desila u jednoj kompaniji i prošla gotovo nezapaženo može da ima svoj uticaj na nešto toliko bitno u svakoj demokratskoj državi kao što su izbori.

Tvoj identitet oblikuje tvoje medije, a tvoji mediji oblikuju ono u šta ti vjeruješ i ono na šta ti obraćaš pažnju. Ti klikneš na link, čime daješ signal da pokazuješ interes za nešto, što se interpretira kao da želiš da vidiš više takvih stvari u budućnosti. Zaglaviš u crvotoku i tvoj identitet kreće da bude pogrešno predstavljen.

Pet mjeseci nakon Google-ove objave (21. aprila 2010. godine), Mark Zuckerberg je objavio sličnu promjenu i na Facebook-u, u kojoj je rekao da Facebook smatra da će budućnost Interneta oblikovati personalizovana iskustva. Kao primjer, naveo je da, ukoliko ste prijavljeni na Facebook i posjetite Pandoru (popularni muzički servis u to vrijeme), Facebook će znati koji su vaši omiljeni bendovi i počeće da ga češće prikazuje na vašoj početnoj stranici. Istog dana, Facebook je predstavio da je “lajk” dugme od tada postalo dostupno za implemetiranje i na drugim sajtovima. Drugim riječima, jednom kada posjetite neki sajt koji ima Facebook-ovo “lajk” dugme, vi, osim tom sajtu kojeg posjećujete, takođe šaljete zahtjev i Facebook-u, koji Facebook procesira da bi vam pravilno prikazao svoje “lajk” dugme. Sve što je tada preostalo Facebook-u jeste da provjeri vašu cookie datoteku i znaće da ste taj sajt posjetili upravo vi. Tada, Facebook-ov uticaj postaje još veći jer — osim što zna sve što radite na Facebook-u — sada ima uvid i u to šta radite kada niste na Facebook-u.

Facebook je, nažalost, iskoristio svoju moć u više navrata.

Facebook-ovi eksperimenti

U 2014. godini, istraživači koji su direktno povezani sa Facebook-om, Cornell univerzitetom i Univerzitetom u Kaliforniji su objavili naučni rad o svom eksperimentu u kojem je, bez svog pristanka ili ikakvog obavještenja o tome, učestvovao “mali broj Facebook korisnika” (da napomenem, mali broj Facebook korisnika je 700,000 Facebook korisnika).

U ovome eksperimentu, Facebook je “doradio” svoje algoritme tako da je jednom dijelu korisnika prikazivao veći broj srećnih vijesti na početnoj stranici, dok je drugom dijelu korisnika prikazivao veći broj tužnih vijesti. Ovo je trajalo (ako se dobro sjećam) sedam dana, i istraživači su onda analizirali podatke koje su ti korisnici unosili tokom i neposredno nakon tog eksperimenta. Analizom tih podataka su došli do zaključka da društvene mreže mogu da utiču na samo raspoloženje korisnika. Osobe koje su viđale veći broj pozitivnih priča na svojoj početnoj stranici su nastavljale da šire pozitivne vijesti, dok su osobe koje su viđale veći broj negativnih priča nastavljale da šire veći broj tužnih vijesti.

Možda misliš da si krojač vlastite sudbine, ali personalizacija te može odvesti na put informacijskog determinizma u kojem ono na šta si kliknuo/la u prošlosti određuje ono šta ćeš da vidiš sljedeće — tvoja web istorija odjednom postaje suđena da je ponoviš. Ovime možeš da zaglaviš u statičkoj, konstantno sužavaćujoj verziji sebe — beskonačnoj petlji jedne te iste verzije sebe.

U drugom eksperimentu, koji je otkriven tek prije dvadesetak dana, Facebook je namjerno učinio svoju Android aplikaciju nedostupnom određenom broju korisnika. Cilj ovoga eksperimenta jeste bilo testiranje lojalnosti korisnika. Ukoliko su Facebook-ovi korisnici ovisni o Facebook-u, sigurno će naći neki drugi način da posjete Facebook (recimo, otvarajući sajt preko browser-a ili posjećujući Facebook preko nekih drugih uređaja). Ukoliko nisu, ostaće odjavljeni sa Facebook-a neko vrijeme. Ovime, Facebook je želio da vidi šta bi se moglo desiti ukoliko Google odluči da, iz nekog razloga, učini Facebook-ove aplikacije nedostupne iz svog Play Store-a.

Free Basics skandal

Nije nikakva tajna da se Facebook suočava sa usporavanjem rasta broja korisnika jer se jednostavno smanjuje broj korisnika Interneta koji već ne koriste Facebook (ovdje je potrebno naglasiti i da je Facebook-u odsječen jedan veliki dio potencijalnih korisnika time što je Facebook blokiran na kineskom tržištu zahvaljujući Velikom filteru).

Potencijalno rješenje za ovaj problem je predstavljeno 21. avgusta 2013. godine, kada je Facebook objavio plan o dovođenju Interneta ostatku svijeta. Pod novom domenom (Internet.org), Facebook je objavio partnerstvo sa sljedećim kompanijama: Ericsson, Mediatek, Opera, Samsung, Nokia i Qualcomm.

Kasnije, ovaj program je preimenovan u Free Basics, ali njegova ideja je ostala ista: dovođenje Interneta u zemlje koje nisu poznate po velikom broju korisnika Interneta. Međutim, jednom kada je dostupan u zemlji, Free Basics program ne dozvoljava surfovanje čitavim Internetom, već samo određenim brojem sajtova koje predvodi, naravno, Facebook. Ovime, Facebook direktno narušava neutralnost Interneta, pravdajući se iznova i iznova time da je “mala količina Interneta bolja nego da Internet nikako nije dostupan tim korisnicima”. Svoju najveću prepreku, Facebook je pronašao u Indiji.

Indija je ogromna zemlja, međutim Internet i nije baš uveliko rasprostranjen među njegovom populacijom. U 2014. godini, samo 18% stanovništva je imalo pristup Internetu. Uzimajući u obzir da je Indija druga najnaseljenija država u svijetu sa 1.293.560.000 stanovnika (što u prosjeku čini 17,6% ukupne svjetske populacije) i da je jedina država sa većim brojem stanovnika (Kina, naravno) poznata po tome što filtrira sadržaj dostupan kineskim Internet korisnicima, vrlo je lako shvatiti zašto je Indija glavna meta Facebook-ovog Free Basics programa.

Međutim, desilo se nešto što Facebook apsolutno nije očekivao. Internet aktivisti iz Indije su se podigli protiv Free Basics programa. TRAI (Telekomski regulatorni autoritet u Indiji) je počeo da sumnja u korisnost Free Basics programa i u decembru prošle godine pozvao javnost da im pošalju svoje mišljenje o tome da li je Free Basics koristan stanovnicima Indije ili ne.

Međutim, ono što TRAI nije mogao da predvidi jeste Facebook-ovu akciju spašavanja Free Basics programa (nazvanu Save Free Basics). U ovoj akciji, Facebook je namjerno na vrhu svoje početne stranice zatražio pomoć od svojih korisnika u “spašavanju Interneta u Indiji”. Funkcionisalo je tako što, ukoliko jedna osoba potpiše već pripremljenu poruku od strane Facebook-a, svaki njegov prijatelj na Facebook-u dobije obavještenje o tome i molbu da učini isto. Naravno, kada kompanija koja ima 1,55 milijardi korisnika koji su aktivni barem jednom mjesečno zatraži nešto od svojih korisnika, barem mali procenat korisnika će je poslušati čak i bez razmišljanja o temi, a mali procenat od 1,55 milijardi je i dalje desetine miliona korisnika.

Ovim potezom, Facebook baš i nije u potpunosti uspio u svojoj namjeri da sačuva Free Basics program u Indiji. Umjesto toga, TRAI je produžio zahtjev za mišljenjima na još jedan mjesec (to jeste, ovaj), ali Facebook je svakako svojim potezom zastrašio predstavnike TRAI-ja i (po mome ličnom mišljenju) učinio čitavu ideju javnog mišljenja besmislenom (kako donijeti zaključak kada dobiješ 35 miliona poruka od ljudi koji su potpisali nešto što je neko drugi smislio umjesto njih?).

Povratak na Google: odbijanje praćenja

Dakle, imamo dvije kompanije koje vode ubjedljivo najposjećenije sajtove na Internetu. Jedna od njih (Facebook) je više puta dokazala da ima mogućnost manipulacije svojih korisnika i da tu istu mogućnost iskorištava kada joj to ide od ruke. Druga kompanija (Google) se (za sada) drži svog mota — “ne budi zao” (eng. don’t be evil) — kojeg je uspostavila pri svom osnivanju. Međutim, nije dovoljno poznata činjenica da vas Google poznaje bolje nego što vi poznajete sami sebe.

Ne vjerujete mi? Posjetite history.google.com. Ovdje imate priliku pronaći sve što Google zna o vama: vaše pretrage i aktivnosti koje ste obavljali preko drugih aplikacija, sve govorne pretrage koje ste izvršili, informacije o vašim uređajima, detaljnu mapu sa vašim lokacijama koje su poslane Google-u, YouTube istoriju i istoriju pretraga na YouTube-u.

Teoretski, moguće je pogasiti (t.j. kako je Google ovo nazvao, “pauzirati”) svaku od ovih vrsta praćenja tako što odradite Privacy Checkup. U praksi, to baš i ne funkcioniše najbolje. Pošto posjedujem Android uređaj, čim sam prvi put prešao na Android (počeo sam da koristim smartfon tek u avgustu prošle godine baš zbog mojeg nivoa panike kada je privatnost u pitanju), uvjerio sam se da je svaki mogući vid Google-ovog praćenja koji mogu isključiti isključen. Međutim, sada svaki put kada upalim lokaciju na mom telefonu sa željom da koristim aplikaciju za navigaciju (ne, nije Google Maps u pitanju nego Nokijin HERE, koji se, bar u mome slučaju, dokazao mnogo boljim) dobijem poruku u kojoj Google od mene traži da “poboljšam” opciju navigacije tako što ću uključiti slanje lokacije Google-u. Naravno, svaki put taj zahtjev odbijem, ali ta poruka me toliko nervira svojim pojavljivanjem da svaki put kada se pojavi, bude jedan djelić sekunde kada pomislim na to da pristanem. Da li ću jednom i da pristanem na to (bilo to slučajno jer pritisnem na pogrešan dio ekrana ili namjerno), vrijeme će pokazati.

Microsoft: novi takmičar u borbi za vaše privatne podatke

microsoft spying

Kada je neko u Redmondu shvatio da i nema baš neke budućnosti od prodavanja operativnog sistema jer je, realno, svaki drugi konkurent (više nije samo Linux u pitanju) počeo da daje besplatne nadogradnje na novije verzije operativnog sistema, u Microsoft-u su odlučili da ponude Windows 10 besplatno. U početku je bila priča da svako ko ima originalnu licencu i želi da nadogradi svoj sistem na Windows 10, to može da uradi besplatno u prvih godinu dana. Kasnije, ta priča je postala malo drugačija: nadogradnje u nekim slučajevima nisu prolazile kako treba, Windows 10 se sam počeo preuzimati na korisničke računare i čekati da korisnici kliknu na “nadogradi”, onda su krenule poruke koje su korisnike pitale da zakažu kada žele da se nadograde, a po nekim pričama u nekim (za sada ne tako učestalim) slučajevima, Windows 10 se počeo nadograđivati sam od sebe, bez da su korisnici pristali na to. Jedno je sigurno: Microsoft želi da se nadogradite na Window 10.

Kada ta taktika nije u potpunosti uspjela, onda se Microsoft odlučio na malo drugačiji način postići ono što želi: preuzimanjem redovnih nadogradnja za Windows 7 i Windows 8(.1) operativni sistem, korisnici su onako usput preuzeli i nadogradnju koja Microsoft-u omogućava sakupljanje podataka ekvivalentnom sakupljanju koji se već dešavao u Windows 10.

Za razliku od Google-a i njegovog Android-a, gdje postoji opcija potpunog isključivanja filtriranja, to na Windows-u nije moguće. Ograničavanje stvari koje Microsoft sakuplja je moguće, ali potpuno uklanjanje nije (bez naprednog znanja i konfigurisanja firewall-a tako da odbija slati podatke svim Microsoft-ovim serverima). Ovo nam je Microsoft dokazao 4. januara ove godine kada je sa nama podijelio ne samo to da je preko 200 miliona korisnika nadogradilo svoj sistem na Windows 10, nego i sljedeće:

  • Cortana je do tada obradila preko 2,5 milijardi pitanja.
  • Procenat pretraga na Bingu je porastao za 30% u odnosu na procenat pretraga sa prethodnih uređaja.
  • Preko 82 milijarde fotografija su pregledane koristeći Photo aplikaciju na uređajima koje pokreće Windows 10.
  • Ljubitelji igara su proveli preko 4 milijarde sati igrajući igre i prenosili su uživo kako igraju te igre u trajanju od 6,6 miliona sati.

Dok ove prve dvije statistike i nisu tako iznenađujuće, sasvim je iznenađujuće to kako Microsoft zna koliko je fotografija pregledano koristeći Microsoft-ovu aplikaciju. Međutim, ono što je nekako najstrašnije je ovaj zadnji podatak koji je Microsoft odlučio da podijeli sa nama.

Jedno je sigurno: nema šanse da je 4 milijarde sati provedeno igrajući igre preuzete sa Windows Store-a. Ovo znači jedno od dvije stvari, od kojih je svaka zastrašujuća: Windows ili ima neki specijalni način da provjeri da li je pokrenuta aplikacija zapravo igra (na primjer, skoro isključivo igre odma pri pokretanju zauzmu čitav ekran) ili provjerava svaku instaliranu aplikaciju i na osnovu… nečega (možda hash sume?) pravi spisak .exe datoteka koje čine igre i onda računa vremenski period proveden u njima.

Kontroverze ne staju tu, kao što su otkrili oni koji su imali instaliranu CPU-Z aplikaciju na svom računaru. Za slučaj da ne znate, CPU-Z je mala, praktična freeware aplikacija koja vam prikazuje detaljne informacije o harveru koji se pronalazi unutar vašeg računara. Prilikom jedne od nadogradnji, Microsoft je odlučio da je ova aplikacija odjednom “nekompatibilna” sa ovom verzijom operativnog sistema i Windows je automatski nju uklonio, bez traženja ikakvog odobrenja za takvu akciju. Ista sudbina su doživile i aplikacije kao što su Speccy i (iznenađujuće) AMD-ov Catalyst kontrolni centar za upravljanje AMD-ovim grafičkim karticama. Da stvar bude još apsurdnija, korisnici nisu imali nikakvih problema jednom kada su ponovo instalirali te iste aplikacije, što samo dokazuje da je priča o nekompatibilnosti potpuno netačna.

Šta imamo za sada

Sada već imamo tri kompanije na listi:

  • Google, koji zna više o vama nego vi sami;
  • Facebook, koji na pogrešne načine radi sve što je u njegovoj moći da zadrži korisnike što duže na samom Facebook-u i testira svoje mogućnosti kroz svoje eksperimente;
  • Microsoft, koji je novaljija u ovom području i nije nimalo transparentan o tome šta prikuplja i na koji način prikuplja.

Imalo bi se ovdje što šta reći i o Amazon-u, Apple-u i o drugim Internet gigantima, međutim želio bih da se zaustavim ovdje i pričam malo i o legitimnim primjerima filtriranja sadržaja kojih kojih apsolutno ništa nemam protiv toga da budem praćen.

Legitimni primjeri filtriranja sadržaja

Za razliku od kompanija koje sam do sada opisao, postoji nekoliko kompanija koje apsolutno imaju legitiman razlog za to što prate moje akcije na svojoj platformi i na osnovu mojih prethodnih akcija mi predlažu sadržaj za koji bih mogao da budem zainteresovan.

spotify logo

Ukoliko niste upoznati sa time šta Spotify radi i kako funkcioniše, razlog za to jeste što zbog autorskih prava Spotify nije dostupan na našim prostorima. Naravno, ovo me nimalo ne sprječava da ga koristim, tako da pokrenem VPNBook koji nudi besplatan VPN servis svakih 14 dana, prijavim se na svoj račun koristeći IP iz SAD-a i uđem u takozvani “vacation mode” koji mi omogućava da koristim Spotify iz nepodržane države u sljedećih 14 dana.

Spotify služi za stream-ovanje muzike sa interneta. Na njemu su (legalno) dostupne diskografije mnogih umjetnika koji su mi vrlo dragi, preslušavanje diskografija je jednostavno da jednostavnije ne može da bude, a Spotify plaća autore muzičkih djela tako što raspodjeljuje novac zarađen od reklama (u besplatnoj verziji) i plaćanja premijum naloga muzičarima po tome koliko su njihove pjesme popularne (t.j. koliko puta su preslušane).

Spotify-u u potpunosti svjesno dopuštam da prati moju aktivnost na svom servisu, jer mi na osnovu moje aktivnosti preporučuje muzičare za koje misli da bih mogao da budem zainteresovan. Na ovaj način sam pronašao na stotine i stotine vrhunskih pjesama i vrtio ih ko zna koliko puta na (manje-više) legalan način.

goodreads logo

Goodreads je jedan odličan servis za praćenje knjiga koje ste pročitali, koje trenutno čitate i koje imate želju da pročitate u budućnosti. Goodreads ne služi za prodavanje knjiga, nego je jednostavno tu da bude vaša digitalna arhiva kada su knjige u pitanju. On, na osnovu toga koje knjige ste dodali na neku od “polica” (bilo da ste je pročitali, da je trenutno čitate ili da imate namjeru da pročitate) kreira preporuke za knjige koje biste možda željeli da pročitate sljedeće. Jednom kada kliknete na neku od tih knjiga, tu vas čeka njena prosječna ocjena od ljudi koji su je već pročitali, kao i njihove recenzije. Na osnovu toga ponekad dolazim do ideje koju knjigu da nabavim sljedeće.

Goodreads sam redovno koristio sve dok nisam shvatio da većinu njegovih funkcija može da zamijeni jedna sasvim jednostavna datoteka, u kojoj bilježim svaku knjigu koju sam pročitao do sada, dajem im ocjenu i pratim gdje sam stigao sa trenutnom knjigom u slučaju da zaboravim da stavim marker za knjigu na mjesto gdje sam stao ili da aplikacija koju koristim na svom telefonu otkaže i zaboravi da zapamti do koje sam stranice stigao.

Međutim, ta jednostavna datoteka, naravno, nije u mogućnosti da mi preporučuje knjige, tako da kada pročitam nekoliko njiga i nemam ideje šta da čitam sljedeće, vratim se na Goodreads, unesem knjige koje nisam unijeo, dam im ocjenu i gledam šta će mi to Goodreads preporučiti da čitam sljedeće.


Primjetite li sada razliku između legitimnih i sasvim nepotrebnih načina praćenja na internetu? Dok u slučaju Goodreads-a i Spotify-a, praćenje ide u moju korist kao korisnika, kada je u pitanju Facebook i Google, oni me svojim praćenjem zaustavljaju u tome da formiram objektivno mišljenje.

Sada se možemo suočiti sa onime što teoretičar za uvjeravanje i profiliranje Dean Eckles zove sindrom prijateljskom svijeta, u kome neki od najvećih i najvažnijih problema jednostavno ne uspijevaju da nas dohvate.

Zašto još uvijek koristim proizvode ovih kompanija?

Odgovor je jednostavan: dovoljno dobre alternative ne postoje. Počeću od Facebook-a, mreže na koju se i te kako primjenjuje Metcalfe-ov zakon.

Metcalfe-ov zakon: vrijednost telekomunikacijske mreže je proporcionalna kvadratu broja korisnika te mreže.

Ono što sam otkrio tokom svojih šest mjeseci bez korištenja Facebook-a tokom 2013. godine jeste da je nenormalno teško ostati u kontaktu sa nekime koga si tek upoznao bez korišćenja Facebook-a. Kada je u pitanju telefon, zadnji razgovor sa nekim prijateljem sam obavio prije 25 dana. Zadnji SMS koji sam poslao nekome od prijatelja sam poslao prije nego što sam nabavio svoj trenutni telefon (za referencu, kupio sam ga 4. decembra). Kada je u pitanju konverzacija preko mail-a, ona je u potpunosti nepraktična zato što čak i ja, koji se maksimalno trudim da odgovorim na svaki privatan upit preko mail-a, ponekad kasnim po dva-tri dana sa odgovorom jer jednostavno budem zatrpan gomilom nepotrebnih mail-ova.

Dakle, najpraktičnije rješenje jeste da kada upoznam osobu tu istu dodam na Facebook-u ukoliko želim da ostanemo u kontaktu (sa tim da joj naglasim da mi šalje poruke čak i kada me ne vidi da sam na mreži jer često stavim da sam offline). Na početnu stranicu i ne obraćam toliko pažnje jer su na njoj većinom neki bezveze .gif-ovi, sasvim nepotrebne slike i apsolutno ništa na što mi se isplati obraćati pažnju. Ponekad, kada shvatim da sam u zadnje vrijeme proveo previše vremena na Facebook-u, namjerno postavim neku stranicu (obično od nekog bljak tabloida kao što je Telegraf) ili osobu koja me u potpunosti nervira ali mi može poslužiti kontakt sa njom na vrh početne stranice. Kada vidim jednu ili dvije objave od te osobe/stranice koja me nervira, automatski zatvaram Facebook.

Ukoliko ne budemo pažljivi, razvićemo psihološku ekvivalenciju gojaznosti. Naći ćemo se u trenutku kada ćemo konzumirati sadržaj koji je najmanje koristan i za nas i za društvo kao cjelinu.

Eh sada, Google, moja vječita patnja. Kompanija protiv koje je jednostavno nemoguće da se borim. Gmail ne koristim (moj Google račun je kreiran sa mojom primarnom …@mail.ru email adresom), Google Maps ne koristim, Google Docs se ponekad nađe kao koristan kada neko nešto podijeli sa mnom, mada se ja trudim da nikada ništa ne dijelim sa drugima preko njega. Što se tiče Google-ove pretrage, DuckDuckGo ima neke od funkcija na koje sam toliko navikao da ne mogu bez njih (o njima ću pričati u dvodjelnom članku koji pripremam za Opensource.com i koji će biti online za nekih mjesec dana po mojoj slobodnoj procjeni), mada ipak sasvim često dodam !g na kraju pretrage, što me automatski vodi na Google-ove rezultate pretrage (kada jedan servis drži preko 66% tržišta, nema šanse da ga neko može nadmašiti u tom području). Koristim Android, nažalost nemam custom ROM instaliran jer još uvijek nisam pronašao kompatibilan ROM sa mojim telefonom, i nažalost, trenutno nije root-ovan jer je nedavna nadgradnja na Lollipop ukinula moje root privilegije. Jedini Google-ov servis bez kojeg jednostavno nije moguće je YouTube, jer čak i ako ne postavljaš nikakav video sadržaj, sam pokušaj da ne posjećuješ YouTube je uzaludan jer je ogroman broj videa objavljen upravo tamo i nigdje više.

Što se tiče Microsoft-a, svoj problem sa njim sam riješio čak i prije nego što je izašao Windows 10. elementary OS me služi i više nego odlično (zašto je baš on savršena distribucija za mene možete da pročitate ovdje). Produžavam svoju Office 365 licencu redovno jer mi zatreba jedno pet puta godišnje kada LibreOffice ne odradi dovoljno dobar posao što se tiče kompatibilnosti, a kompatibilnost mi u tom slučaju bude bitna, a kada se to desi, pristupam Microsoft Office-u preko njihove web verzije. Još uvijek imam malu particiju na kojoj stoji nikada update-ovan Windows 8(.1) koju apsolutno nikada ne konektujem sa Internetom i služi mi da pokrenem jednu igricu (This War of Mine, koja je ionako kompatibilna sa Linux-om, ali nisam imao dovoljno para na kartici kada sam saznao za nju pa sam je piratizovao), i dva komada softvera (Native Instruments Traktor kada poželim svoje DJ-ing dane i Image Line FL Studio kada trebam da editujem neku pjesmu da bih je prilagodio za DJ-ing), međutim koristim je toliko rijetko da vrlo često zaboravim da je imam instaliranu na svom laptopu.

Zaključak

Sakupljanje podataka o meni mi lično predstavlja ogroman problem. Filtriranje sadržaja na osnovu tih podataka mi, u velikoj većini slučajeva, predstavlja problem koji je u mojoj glavi gori od ovog prvog problema jedno pedeset puta. Pokušavam se boriti protiv toga tako što isključujem sve što mogu isključiti i izbjegavam korišćenje svakog proizvoda kojeg mogu da izbjegnem, međutim, u nekim slučajevima, to se (bar meni) pokazalo kao kontraproduktivan čin. Tako da sam zapeo tu negdje u sredini, gdje koristim određene proizvode određenih kompanija, mada jednostavno moram da priznam da se zbog svega ovoga što sam naveo ne osjećam ugodno dok ih koristim. Mi korisnici, smo nažalost, postali pokusni kunići. Ono što radimo danas na Internetu direktno oblikuje kako ćemo da koristimo Internet u bliskoj budućnosti. Nažalost, već sada nam se Internet sveo na nekoliko aplikacija na telefonu. Browser koristi sve manji i manji broj ljudi i ako ovako nastavimo (a po svoj prilici hoćemo), ne smiješi nam se lijepa budućnost.

Internet ne samo da zna da si pas, već zna i koje si rase i želi da ti proda činiju najbolje hrane za pse.

Preporučeno čitanje

P.S.

Planirana je čitava serija ovakvih članaka, kao i njihovo objedinjavanje u jednu kratku knjigu (koja će, naravno, biti dostupna pod Creative Commons licencom).


Random sajt čiji rad podržavam

Koji je ovo đavo?

Pročitaj još

The city I write this in protected its name, so I am not legally allowed to use it

There's a certain city in the Balkan peninsula whose name I cannot type here. Some of you might know it as the capital of Bosnia & Herzeg...… Continue reading