Biti normalan je dosadno. Zašto se ponosim svojom nenormalnošću?

 Prati me na Facebook-u

tim doesn't give a shit

Nisam jedan od onih koji sebe smatra “normalnim”. To mi se čini nekako degradirajuće prema mojoj ličnosti. Ko zna, možda i nisam u pravu, možda sam sebe zavaravam time što pričam da nisam normalan. Ali nije ne briga. Neću prestati sebe smatrati nenormalnim. Zašto?

Šta je normalnost? Po nekoj mojoj logici, riječ “normala” predstavlja jednu konstantu, koja se ne ističe ni po čemu i ne dotiče nijednu krajnost u polju misli proizvedenih od većine. Dakle, po toj nekoj mojoj logici, kada kažemo “normalna osoba”, možemo da mislimo samo na jednu od ove dvije varijante:

  1. Osoba koja je sasvim prosječna po svojim uvjerenjima. Dakle, kada bi napravili neki globalni ili državni test (ne kao test inteligencije, već kao test osobnosti i uvjerenja), kada bi fino sakupili sve rezultate, podijelili ih u dvije grupe krajnosti, ono što bi se našlo u sredini jeste normalna osoba. Osoba koja je tačno tu negdje u sredini, koja se ne ističe ni po čemu od drugih.
  2. Osoba koja se ističe u nekim stvarima, međutim, gledajući obje krajnosti, njeno isticanje ne ide toliko daleko da bi se smatrala nenormalnom. Naprotiv, tu je negdje oko sredine, nije baš na samoj sredini, ali ne ističe se ni počemu posebnom, tako da je smatramo normalom — sa manje ili više odustupanja.

Bilo kako bilo, sama činjenica da bih mogao da budem dio jedne od ove dvije definicije me plaši. Postoji sedam milijardi osoba na ovoj planeti. Zašto bih bio isti kao drugi kada mogu da se ističem?

Kada bi svi ljudi bili isti, ne bismo bili… pa, ljudi. Bili bismo pripadnici životinjskog carstva, samo još jedna vrsta koja prati tačno definisana pravila ponašanja svoje vrste. Ono što nas je (bar u našoj glavi) uzdiglo iznad ostalih vrsta jeste naša mogućnost da formiramo svoja vlasitita mišljenja. Međutim, kada bi postojala neka umjetna inteligencija ili vanzemaljska vrsta koja bi imala inteligenciju veću od naše, za nju bismo bili ništa drugo nego životinjska vrsta. Zašto? Zato što smo predvidljivi.

Dobrodošli u Zipfov zakon. Ovaj zakon je dokazao (kako nam je to približio popularni YouTube kanal Vsauce), da su ljudi zapravo predvidljiviji nego što bismo mi to htjeli da priznamo sebi.

Ako uzmete neku knjigu, ili svu literaturu nekog jezika, ili čak neki malo poduži članak, primjetićemo nešto sasvim predvidljivo. Uvijek će postoji jedna riječ koja je najviše korišćena. Druga najkorišćenija riječ će biti korišćena upola manje (dakle, 1/2) puta nego najpopularnija. Treća najkorišćenija riječ će biti korišćena još manje (1/3 puta od najkorišćenije), četvrta jednu četvrtinu od najkorišenije i tako sve do onih najmanje popularnih.

Sajt Wordcount.org nam je ovo približio tako što nam je prikazao listu najkorišćenijih riječi u Britanskom nacionalnom korpusu, kolekciji od 100 miliona riječi iz različitih izvora. Wordcount kaže da je najpopularnija riječ među tih 100 miliona riječ the. Pošto to sada znamo, ukoliko izaberemo neku sasvim nasumičnu riječ (na primjer, riječ education), možemo da pretpostavimo da će se riječ education pojaviti 1/337 puta, dakle za svaki spomen riječi education, riječ the će se pojaviti otprilike 337 puta češće od nje.

Da bih to sebi dokazao (jer naravno, nije baš u redu vjerovati random videima sa YouTube-a), preuzeo sam listu najpopularnijih riječi korišćenih na engleskoj Wikipediji i knjigama dostupnim na Project Gutenberg sajtu. Pošto sam znao da je riječ the prva na listi, prvo sam provjerio koliko se ona često pojavljuje (odgovor je 181.076.598 puta). Pošto sam znao da riječ education zauzima 337. mjesto, podijelio sam koliko je puta korišćena riječ the sa indeksom riječi education (u ovom slučaju, 337). Rezultat koji sam dobio bio je 537.319. Dakle, kada pretražim riječ education, ona bi se trebala pojavljivati približno toliko puta.

01

Bio sam u pravu…

Jebote…

Kako je ovo moguće? Kako nešto toliko nepredvidljivo kao što je ljudski jezik može da prati tako jednostavan zakon? Po onome što mi mislimo o nama, možemo se izraziti na milione i milione različitih načina. A ipak, jedan takav sasvim jednostavan zakon za razumjeti definiše svaku komunikaciju koju vodimo.

A i da ne zaboravimo, koristio sam dva sasvim drugačija izvora (Britanski nacionalni korpus na jednoj strani, riječi sa Wikipedije i Project Gutenberg-a na drugoj). Kako ovo opisati?

Odgovor: ne možemo.

Ne, stvarno, ne možemo. Nemamo konačan odgovor na to kako je moguće da naša komunikacija prati Zipfov zakon. Ne postoji. Ništa. Nada

Zar to nije strašno?

Izgleda da nismo toliko nepredvidljivi koliko sami sebi govorimo da jesmo. A ipak, smatram sebe nenormalnim i ponosim se time…

Kako to opisati?

Pa, u jednu ruku, moje mišljenje zavisi od sredine u kojoj živim, a, da se ne lažemo, okruženje u kojem živimo i nije baš tako sjajno i bajno. Moje mišljenje o mojoj različitosti se svodi na to kakve osobe poznajem. A osobe koje poznajem i nisu baš tako sjajne.

Po Robinu Dunbaru je nazvan Dunbarov broj. On kaže da jedna osoba nije u stanju da održi stabilan socijalni kontakt sa više od 150 osoba. Dakle, moje iskustvo ne zavisi od okruženja, već isključivo od relativno malog broja od maksimalno 150 ljudi sa kojima imam stabilan kontakt.

Kada bi me neko natjerao da sjednem sa olovkom i papirom i da napišem listu od 150 osoba sa kojima imam kakav-takav kontakt, ne bih bio u mogućnosti da ih navedem. Zašto? Zato što se većina od njih ne ističe po nečemu posebnom. Naprotiv, u mojoj glavi se nalazi samo jedna konstanta sačinjena od tih 150 osoba. Ta konstanta za mene predstavlja prosječnu osobu. A ja sam mnogo istaknutiji od njih. Ili se makar trudim da budem…

Da se razumijemo, činjenica da postoji 150 osoba sa kojima sam u kontaktu ne znači da intimno poznajem svih 150 osoba. Naprotiv, intimno poznajem ne više od 30ak osoba. Ali opet, sama činjenica da u glavi (kao i svako drugi) imam 150 osoba, ta sredina predstavlja onu sredinu u mojoj glavi. Sredinu koju nadmašujem.

Naravno, uvijek se u tih 150 osoba nađe neka koja je mnogo bolja od mene u nečemu. Moja poznanica Zorka Stojanović je sa svojih 18ak godina osvojila toliko titula u borilačkim vještinama koje ja ne znam ni imenovati. Moj poznanik Miloš Stankić je u svojoj DJ-ing profesiji (koja je meni godinama bila hobi) postigao uspjehe o kojima ja mogu samo da sanjam. Moj šef na poslu Smári McCarthy je u mojoj profesiji postigao toliko toga da ja mogu samo da se nadam da ću svojim trudom uspjeti da postignem bar upola onoga što je on postigao….

Zorka Stojanović

Ali opet, tih nekoliko primjera ne može da podigne prosjek od tih 150 osoba sa kojima održavam normalan socijalni kontakt jer ih ima samo nekoliko (da budem precizniji, više od tri primjera mi nisu pala na pamet). Ostatak je… običan. Ni po čemu se ne uzdiže iz prosjeka.

Gledajući tih nekih 150 osoba, prosjek je sasvim običan: ima na svoj način uvrnut stil za muziku, nije baš neki vjernik, ali ni ne odbacuje pojam vjere, studira, ali se ne ističe nešto pretjerano na svojim studijima, nema nekog izvanrednog uspjeha, ima nekoliko loših navika, zna me iznervirati svojim postupcima, ali i pozitivno iznenaditi… Sve u svemu, ni po čemu se ne ističe.

Gledajući na taj prosjek osoba koje poznajem, smatram sebe nenormalnim. Zato što se moje mišljenje o vjeri (odnosno manjku iste) ističe zahvaljujući isključivo mojem istraživanju. Zato što sam se zaljubio u Linux ne zato što je on kul, nego zato što mi pruža stvari koje mi niti jedan operativni sistem nije prije toga pružio. Zato što sam gostovao na nacionalnoj televiziji iako imam godina koliko su drugi gosti imali godina radnog iskustva. Zato što sam bio spreman izaći iz svoje zone komforta i volontirati na drugom kraju Europe. Zato što sam svojim prethodnim znanjem i iskustvom uspio da upadnem na većinu konkursa na koje sam se prijavio. Zato što sam svojim pisanjem dobio Reader’s Choice nagradu na jednom vrlo uglednom sajtu. Zato što obaram rekorde posjeta na drugim sajtovima. Zato što se trudim da pročitam što više knjiga mogu (trenutni prosjek mi je 20ak godišnje, što i nije baš nešto posebno, ali se trudim). Zato što sam dokazao internacionalnom timu da postoje inteligentni ljudi iz Bosne i Hercegovine. Zato što sam do sada radio na toliko zanimljivih projekata, naučio toliko posebnih stvari, upoznao toliko dobrih (i različitih) ljudi, iskusio toliko poroka i vratio se na pravi put poslije toga, obišao dobar dio Europe u zadnjih godinu dana bez da sam platio dinara iz svog džepa…

Zato smatram sebe nenormalnim. Ističem se od tih 150 osoba koje poznajem. Ko zna, možda u globalnom prosjeku i nisam nešto posebno (ustvari, vjerovatno nisam), ali u ovom malom broju osoba koje poznajem se itekako ističem.

I nije me strah od toga. Naprotiv, ponosim se time. Ponosim se time što se ističem…

Ko zna, možda ti kao čitaoc mene smatraš prosječnim, ali ja se ne osjećam tako.

Ja ciljam visoko i vrlo često ne uspijem da ostvarim svoje ciljeve. Ja obećavam i ne uspijevam da ostvarim svoje ciljeve. Međutim, čak i kada padnem, znam da sam uradio sve što je u mojoj moći da svoje ciljeve postignem i da ostvarim svoja obećanja. I ne osjećam se krivo kada padnem. Naprotiv, osjećam se sjajno. Jer, čak i kada padnem, postigao sam nešto. Postavljajući sebi ciljeve vrlo visoko, ja i dalje ostvarujem mnogo, čak i kada ne ispunim svoje ciljeve…

To je razlog zašto se ponosim svojom nenormalnošću.


Random sajt čiji rad podržavam

Koji je ovo đavo?

Pročitaj još

The city I write this in protected its name, so I am not legally allowed to use it

There's a certain city in the Balkan peninsula whose name I cannot type here. Some of you might know it as the capital of Bosnia & Herzeg...… Continue reading